Karta bolničkog kruga
Služba za plućne bolesti i TBC ima sa HZZO-om ugovorene kreveta za akutne i kronične plućne bolesti.
Pulmologija je grana interne medicine koja se bavi dijagnosticiranjem i liječenjem bolesti pluća i dišnog sustava.
Pregled pulmologa te eventualna hospitalizacija, potreban je u slučaju sumnje na bolest pluća, u slučaju kontrole ranije dijagnosticirane plućne bolesti, praćenja ranije evidentirane promjene na radiološkim snimkama pluća ili funkcionalnim pretragama pluća.
Bolesnici su smješteni u pet bolesničkih odjela:
- Odjel za pulmologiju I - prvi kat glavne zgrade
- Voditelj odjela: Vilim Kolarić, dr.med. subspec.pulmolog
- Glavni tehničar: Vedran Vuglovečki, bacc,med.techn.
- Luka Fotak, dr.med. spec. pulmolog
- Gorana Lekić, dr.med. specijalizant
- Vlatko Stapić, dr.med. specijalizant
- Odjel za pulmologiju II - drugi kat glavne zgrade
- Voditelj odjela: Antonio Golub, dr.med. spec.kardiolog
- Glavna sestra: Ivana Lončar, bacc.med.techn.
- Tatjana Kušter, dr.med.spec.internist, pulmolog
- Martina Mikanović, dr.med. spec. pulmolog
- Sandra Kirin, dr.med. specijalizant
- Marin Dubovečak, dr.med. specijalizant
- Mateja Šumiga, dr.med. specijalizant
- Odjel za pulmologiju i TBC - treći kat glavne zgrade
- Voditelj odjela: Josip Štrlek,dr.med. spec.pulmolog
- Glavna sestra: Marijeta Fištrek, mag.med.techn.
- Željka Smojver Benko, dr.med.spec.internist - informacije osobno od 13:00 - 14:00 h, iznimno telefonski
- Renata Šegović, dr.med.spec.internist, alergolog imunolog
- Odjel intenzivnog liječenja s jedinicom za mehaničku potporu disanja - dio odjela smješten je u prizemlju (8 kreveta), a dio na drugom katu (8 kreveta) glavne zgrade
- Voditelj odjela: Andrija Golub, dr.med.spec. internist, kardiolog
- Glavna sestra odjela: Blaženka Kralj, bacc.med.techn.
- Odjel za pulmologiju i rezistentnu TBC – zgrada paviljona
- Voditelj odjela: Martina Hajduk Ribić, dr.med.spec.internist,pulmolog
- Glavna sestra odjela: Nevenka Lazar, bacc.med.techn.
- Dražen Strelec, dr.med.spec.internist, pulmolog
U slučaju potrebe premještaja bolesnika iz drugih bolničkih ustanova na liječenje kroničnih plućnih bolesti u službu Klenovnik, potrebno je dostaviti nam prethodno popunjeni upitnik.
Upitnik možete preuzeti ovdje te ga ispunjenog poslati na:
Fax: 042/763-316
E-mail: m[email protected]
VRIJEME POSJETA I INFORMACIJE
Informacije o Odjelu na koji je bolesnik primljen mogu se dobiti u Prijemnoj ambulanti Službe na tel: 042/390 213.
a) radnim danom: od 07:00 - 20:00h
b) vikendom i blagdanom: od 10:00 - 15:00h
Informacije o bolesnicima mogu se dobiti od njihovih liječnika u vremenu od 13:00 do 15:00h osobno ili individualno prema dogovoru s liječnikom.
Vrijeme posjeta
Posjete su dozvoljene radnim danom, vikendom i blagdanima od 14:00 - 16:00h. Izvan tog vremena posjete su dozvoljene samo iznimno i to uz odobrenje liječnika ili med. sestre na odjelu.
U posjetu hospitaliziranom pacijentu može doći najviše jedan posjetitelj dnevno (preporučeno trajanje posjete je 10-15 min). Posjete mogu doći ako nemaju povišenu temperaturu ili respiratorne simptome te da prilikom dolaska nose zaštitnu masku uz obaveznu dezinfekciju ruku.
Pripremila: Marijeta Fištrek, mag.med.techn.
Povijest Klenovnika starija je od današnjeg dvorca, jer se Klenovnik spominje već 1244. godine u darovnici Bele IV. kojom je zajedno sa Zloganjem, koje leži u blizini Trakošćana, Loborom i Velikom daruje varaždinskom županu Mihajlu. Trakošćan se u toj darovnici još ne spominje. Čitav taj kraj doskora prelazi u vlasništvo moćnog roda Bebeka, a kada ovaj krajem XIV. stoljeća izumire, kralj Sigismud daruje sve zagorske gradove Hermanu Celjskom. Na taj način u vlasništvo grofova Celjskih dolazi cijeli teritorij s ove strane Ivančice osim golemog posjeda vitezova templara čije je sjedište bilo u Beli i Ivancu.
Herman Celjski doveo je u ovaj kraj Pavline, sagradio im samostan u polju ispod grada Lepoglave i nadario ih posjedima potrebnim za opstanak. Kada su 1456. izumrli knezovi Celjski, njihove posjede dobiva kralj Matijaš Korvin. Poslije smrti kralja M. Korvina dio ovih vlastelinstva, među kojima i Klenovnik, nasljeđuje sin Ivaniš Korvin. Udovica Ivana Korvina – Beatrica Frankopan poklonila je Kamenicu lepoglavskim pavlinima, ali kako darovnicu nije potpisao kralj, pavlini nisu mogli doći u njen posjed pa su protiv Draškovića pokrenuli kasnije parnicu koja je trajala od 1600. do 1730. godine. Smatra se da je to najduže vođeni sudski spor u Hrvatskoj povijesti. Spor je na kraju završio u korist Draškovića. Ivaniš Korvin je ustupio Klenovnik sa okolnim posjedima svom podbanu Ivanu Gylay. On je imao sina Wolfganga, koji je bio zagrebački biskup od 1548-1550.g. Ivan Gylay je 1508. godine dao sagraditi, na brežuljku iznad Klenovnika, kapelicu posvećenu Svetom Wolfgangu. Ovo je jedina crkva u Hrvatskoj koja je posvećena ovom regensburškom svecu, zaštitniku rudara, šumarskih radnika, padavičara i bolesnika očiju.
Po smrti obitelji Gylayja opet je imanje Klenovnik ušlo u državni fisk i 1571. godine došlo u posjed obitelji Drašković.
Obitelj Drašković potječe iz Buške župe u Lici, gdje su kao članovi sitnog hrvatskog narodnog plemstva u 15. stoljeću bili vlasnici posjeda u blizini Gospića. Praotac obitelji zvao se Ivan, a istaknuo se junaštvom prilikom pratnje ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II (1205-1235.) u Svetu zemlju. Njegov unuk Bartol bježi pred Turcima s obitelji iz svog rodnog kraja u Pokuplje, izgubivši u borbi s Turcima sve posjede i imetak. Jedino što je ostavio udovici Ani i sinovima Jurju II., Gašparu I. i Ivanu I. bila je sablja.
Juraj II. (1525.-1587.) postigao je visoke crkvene i državničke položaje i omogućio bogaćenje obitelji. U tridesetdrugoj godini, 1557. godine postao je pečujski biskup. 1563. postavljen je za zagrebačkog biskupa, a 1585. godine imenovan je kardinalom. Od 1567. do 1576. godine obavljao je dužnost hrvatskog bana. Kao zagrebački biskup i hrvatski ban gušio je seljačku bunu 1573. godine u Donjoj Stubici i kažnjavao njezine vođe. Godine 1578. imenovan je kancelarom kralja Rudolfa II., a 1584. kraljevim namjesnikom u Ugarskoj. Njegovom zaslugom brat Gašpar I. (1530.-1585.) dobio je od kralja Trakošćan i Klenovnik.
Time je obitelj Drašković ušla u krug bogatih feudalnih posjednika. Treći brat Ivan I., poginuo je vrlo mlad pri obrani Sigeta zajedno s hrvatskim banom Nikolom Zrinskim.
Od Gašpara I. koji je ženidbom s Katarinom Sekelj iz Ormoža stekao veliki imetak i postao zagorski vlastelin, potječu svi daljnji Draškovići. Gašparovi sinovi Ivan II. (1550-1613.) i Petar I. (1555.-1614.) osnivači su dviju grana obitelji Drašković. Ivan II. Osnivač je „banske“ grane, koja je u tri generacije dala tri znamenita hrvatska bana, a Petar I. osnovao je ljutomersku granu. Posljednja iz te grane bila je unuka Petra I. Eusebija, koja se udala za Nikolu ml. Zrinskog. Nakon njezine smrti Zrinski je morao vratiti Draškovićima Trakošćan i Klenovnik .
Ivan II. Bio je hrvatski ban (1596.-1608.), poznati vojskovođa i potpredsjednik Dvorskoga ratnog vijeća. Istaknuo se u bici kod Siska 1593. godine s banom Tomom Erdodyem. Proširio je posjed obitelji na Krapinu i njezinu okolicu, a 1604. godine zakupio je od Ane-Marije, udovice Nikole Gregorijanca, utvrdu Medvedgrad.
Treći po redu hrvatski ban iz obitelji Drašković bio je Ivan III. (1603.-1648.), sin Ivana II. Za vrijeme njegova života Draškovići su bili najjači i najbogatiji. Najveću slavu doživio je Klenovnik za vrijeme njegovog banovanja. To imenovanje uslijedilo je nakon nekoliko junačkih podviga Ivana u bici s Turcima. Bio je sposoban političar, hrabar i spretan vojnik. Završio je filozofiju u Grazu, a pravo u Bologni. Kada postaje zapovjednikom križevačke kapetanije u nekoliko bitaka potukao je Turke, osobito kod Kaniže 1632. godine. Inteligencija i hrabrost doveli su ga na bansku čast i mjesto vrhovnog zapovjednika Karlovačke krajine. Na tom položaju osobito se zalagao za utvrđivanje gradova, pa je tako utvrdio i svoj Klenovnik pred čijim je ulazom sagradio dvije četverostrane kule, od kojih je jedna sačuvana do danas (iza kioska). Kao hrvatski ban nastojao je da njegovo sjedište Klenovnik, bude što dostojniji i reprezentativniji. Na desnoj strani dvora uređena je velika dvorana u kojoj su za vrijeme Ivanovog banovanja održane tri sjednice Hrvatskih kraljevskih konferencija (Banske konferencije).
Radi se o tijelu koje se sazivalo u vremenima, kad prigode nisu dopuštale sazivanje sveukupnog članstva Hrvatskog sabora. Sjednice hrvatskih kraljevinskih konferencija održavale su se pod predsjedanjem banskog namjesnika Ivana Draškovića: 04. IV.1718., 30. XI.1730, i 18.I.1732. godine.
Zbog brige za zaštitu Hrvatske od Turaka Ivana su zvali i „defensorom Croatiae“ – „branitelj Hrvatske“. Međutim, najveću čast doživio je Ivan kada je na saboru u Požunu (Bratislava) izabran za ugarskog palatina.
Bio je on jedini Hrvat u toj časti za vrijeme habsburške vladavine. Nažalost, Ivan IV. Drašković, koji je proširivao Klenovnik odigrao je u glasovitoj Zrinsko-Frankopanskoj uroti izdajničku ulogu. Kao zet jednoga od najvažnijih urotnika – Nadasdyja, bio je upoznat sa zavjereničkim planovima i dostavljao ih Beču. Za to je bio obilato nagrađen.
Ivan V. Drašković bio je angažiran na ugušivanju pobune Rakozya, unuka Petra Zrinskog i za te zasluge imenovan je podmaršalom, a pred kraj života postaje i hrvatskim banom 1732. godine. Bio je jedan od glavnih sudionika u donošenju i prihvaćanju tzv. hrvatske pragmatičke sankcije po kojoj i ženska loza kuće Habsburg nasljeđuje hrvatsko prijestolje.
Ivan VIII. Drašković ušao je u povijest po uvođenju i organiziranju masonerije u Hrvatskoj. Prvu ložu osnovao je u Glini. Kao veliki mešetar odlučio je 1777. godine u Klenovniku da se hrvatska masonska loža odvoji od njemačke i započne samostalno djelovanje.
Svi ovi Draškovići uz brojne obaveze nisu zaboravljali svoj Klenovnik, pa su ga stalno uređivali, proširivali, dograđivali i obogaćivali.
Natpis iz atrija dvorca
Svoj konačni oblik dvor je dobio potkraj 18. stoljeća, pa je tako nastao najreprezentativniji renesansni dvorac u Hrvatskoj. Sagrađen je u četverokutu na dva kata sa 90 soba i 365 prozora. S dvorišne strane bile su lijepe arkade u tri niza koje su sada zazidane. Još jedan izrazitiji stilski element je stubište između južnog i zapadnog krila. Legenda kaže da je grofica Klotilda Drašković, iako je živjela u najvećem dvorcu u Hrvatskoj zbog toga da ne bi morala susretati svoju svekrvu dala napraviti drugo stubište. Pomoćno stubište izvedeno je u vrijeme dok u Klenovniku boravi Draškovićeva vojska, poslije 1670. kad Julijana, kći Marije Magdalene i Ivana, kao upraviteljica Uršulinskog samostana, upravo u Klenovniku smješta svoje štićenice do dovršenja njihovog Varaždinskog samostana.
Od mnogobrojnih prostorija u dvorcu po ljepoti se izdvaja kapela Sv. Antuna Padovanskog. Za razliku od ostalih dvoraca u kojima su kapele služile samo za pobožnosti članova dvorca, misama koje su služene u kapeli u Klenovniku svatko je imao pristup.
Kanonske vizitacije bilježe da su za proslavu blagdana naslovnika kapele sv. Antuna u Klenovnik dolazile procesije hodočasnika iz susjednih župa, čak iz Štajerske, a Draškovići su dopustili da se mise služe u dvorištu njihova raskošnog dvorca. Vizitator je 1742. godine zapisao da se služe dvije mise za narod te da se pod jednom pjevaju hrvatske pjesme, a pod drugom njemačke.
KAPELA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
Kapela sv. Antuna nalazi se u sredini sjevernoga krila dvorca. Okrenuta je prema sjeveru, a ulaz joj je s južne strane, iz dvorišta dvorca. Njezino mjesto izvana jasno pokazuje visoki elegantni zvonik. Draškovići su je gradili zajedno s dvorcem, a pouzdano se zna da je štukator Quadrio 1715. godine izveo u njoj završne dekoracije. U Kanonskim vizitacijama kapelica se prvi puta spominje 1738. godine.
Titular pobočnog oltara sv. Marije Magdalene sugerira da bi veoma pobožna žena bana Ivana IV. Draškovića Marija Magdalena Nadasdy mogla biti začetnica uređenja ove dvorske kapele. 30. travnja 1671. tragično je završena zrinsko-frankopanska urota koje je žrtva bio i grof Franjo Nadasdy, otac Marije Magdalene. Svjesna vremena u kojem živi, nije mogla podići ocu i njegovim istomišljenicima javni spomenik. Ali, zato već iduće, 1672. god. mudro, podiže javni, ali kodirani spomenik žrtvama urote, petnaest pilova od dvorca do kapelice sv. Vuka koje je umjetničkim i religioznim sredstvima uspješno prikrila. Njezina snaha, supruga bana Ivana V Draškovića Katarina, rođena grofica Brandis iz Maribora, najzaslužnija je za blještavo uređenje kapele. Vizitatori su višekratno isticali da je grofica Katarina posvetila osobitu brigu za uređenje kapele, te nabavljala skupocjeno misno ruho i posuđe. Ona je izabrala vrsne majstore za izradu inventara ove kapele, koja je jedna od najljepših u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njezinom zaslugom su u kapeli postavljeni sva tri oltara, propovjedaonica i štuko dekoracija, djela visoke kvalitete kasnog baroka.
Za razliku od dvorskih kapela ostalih velmoža, koje su uglavnom služile za pobožnost članova obitelji i posluge i bile zatvorene za ostale vjernike, klenovnička dvorska kapela je od početka služila kao filijalna kapela kameničke župe i na svete mise svatko je mogao doći. Štoviše, ona je bila proštenjarska. Zapisano je u Kanonskim vizitacijama, da su za proslavu blagdana naslovnika kapele svetog Antuna Padovanskog 13. lipnja ovdje dolazile procesije hodočasnika iz susjednih župa, čak iz Štajerske, a Draškovići su dopustili da se svete mise služe u dvorištu njihova raskošnog dvorca. Vizitator je 1742. godine zapisao da se služe dvije mise za narod; pod jednom se pjevaju hrvatske pjesme, a pod drugom njemačke. Draškovići su u dvorcu imali privatni obiteljski oratorij majke Božje Lauretanske u kojem im je dvorski kapelan služio mise i vodio druge obiteljske pobožnosti.
Za komunističke vladavine, kapelica je bila zatvorena ne samo za bogoslužje, već i za posjetitelje. Tek su povjesničari umjetnosti i konzervatori mogli ulaziti u kapelu radi proučavanja i zaštite. Zahvaljujući njima, kapelica nije opustošena i pretvorena u spremište ili neku drugu svrhu. Zbog premalog kapaciteta bolničke mrtvačnice koja je nekad bila smještena u jednu od obrambenih kula dvorca, prostor kapelice koristio se i kao mjesto privremene mrtvačnice. Poslije promjena društvenog uređenja države 1990. godine kapelici je vraćena njezina prvotna namjena: bogoslužje i molitva.
Kapela je duga 13,5 metara, široka 5,70 metara, a za svoju veličinu veoma je visoka preko četiri metra. Njezin renesansni svod, tzv. ogledalo s vijencem širokih susvodnica, ukrašen je biljnom štuko ornamentikom. Na središnjem velikom medaljonu na stropu je štuko reljef Presvetog Trojstva. Na vijencu pod svodom gdje se naizmjenično redaju susvodnice i ravne plohe zida među njima je četrnaest četvrtastih štuko portreta apostola i sv. Katarine Sienske, svetice zaštitnice Katarine Brandis. Očito je to bio njezin izbor. Dvanaest medaljona na susvodnicama ostalo je neoslikano. Pod prozorima svetišta u istoj tehnici prikazano je navještenje u naravnoj veličini.
Nedvojbeni autor štuko dekoracije ove kapele je talijanski štukator Josip Antun Quadrio. S obzirom da štukatura svojom kvalitetom odaje vrhunskog majstora, a i vrijeme njezina nastanka – prva polovica XVIII st. upućuje da je upravo Quadrio njezin autor. On je iza sebe ostavio vrhunske radove u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, zatim u bivšoj isusovačkoj crkvi, sadašnjoj katedrali u Varaždinu, te u Lepoglavi i Remetincu. Quadrio to izravno potvrđuje u pismu od 23. studenog 1715. godine iz Klenovnika, u kojem javlja biskupu Esterhazyju da će za tri tjedna dovršiti radove u Klenovniku. Potom može započeti radove na kapeli sv. Ignacija u crkvi sv. Katarine u Zagrebu koje je biskup naručio.
Orgulje u kapeli potječu od nepoznatog graditelja iz sredine osamnaestog stoljeća. Imaju sviraonik i šest registara. One su danas neupotrebljive, ali su prema zapisu Ladislava Šabana „vrijedno povijesno i muzejsko djelo“.
U kapelici se nalazi grobnica, te nekoliko grobnih natpisa. Draškovići su se najprije pokapali u bednjanskoj župnoj crkvi. Ondje je i grob začetnika loze Gašpara Draškovića koji je 1573. godine dobio gospoštije Trakošćan i Klenovnik od svoga brata biskupa i bana Juraja Draškovića, a darovnicu je potvrdio car Maksimilijan. Kasnije su se pokapali u Trakošćanu, Varaždinu i drugdje. Ivan V. i njegova žena Katarina Brandis imali su nakanu ovdje urediti obiteljski mauzolej , ali to se nije ostvarilo. Dapače, upada u oči da u njoj nije sahranjena ni Katarina Brandis, najzaslužnija za njezino uređenje i njezina najveća dobrotvorka. Možda je to bilo zbog ženidbe njezina sina Josipa Kazimira sa Suzanom Malatinski, čemu se Katarina Brandis ogorčeno protivila, zbog sumnjiva podrijetla buduće snahe. Katarina Brandis je 1751. pokopana u lepoglavskoj pavlinskoj crkvi, a ne u Klenovniku. Suzana je uspjela Kazimira silno osiromašiti, a tako i Franju Nadasdyja, za kojega se je udala poslije Kazimirove smrti.
U kapeli su nadgrobne ploče grofice Klotilde Drašković rođene Kulmer koja je 1880. ponovno zadobila dvorac, umrle 1892. godine, zatim Franje Draškovića, vlasnika Opeke i Kaštelanca umrlog 1851. godine te princa Josepha Filippa Leichtensteina, umrlog 1863. godine.
Kapelica je služila kao bolnička kapelica klenovničkog sanatorija. Vlasti su poslije Drugog svjetskog rata 1946. godine zabranile bogoslužje u kapelici. Nakon 43. godine 20. svibnja 1989. godine župnik Stanko Havaić prvi je puta u njoj služio sv. misu. Otad je ona opet u pravnom smislu kapelica.
Glavni oltar kapele podsjeća na onaj u župnoj crkvi, jer potječe od istog varaždinskog kipara Ivana Adam Rosembergera, ali je zbog visine svoda kapele znatno viši i bogatije opremljen kipovima. Nad oltarnom slikom postavljen je na luk vijenca dvojni grb obitelji Drašković i Brandis u spomen na Ivana V. i groficu Katarinu. Oba štita s grbovima spojeni su velikom krunom.
Dva pobočna oltara sv. Križa i Majke Božje od krunice, oba s natpisima u kartušama nad slikom iz kojih razabiremo da ih je postavila grofica Katarina Drašković vlastitim sredstvima. Kao što je bio i običaj, ovi oltari na nasuprotnim zidovima kapele oblikovani su potpuno na isti način, s istim brojem slika i kipova. Njihova je oltarna stijena ravna s dva plitka polustupa sa svake strane slike pred kojima su smješteni kipovi. Na vanjskim dijelovima svakog oltara dva su zavojita stupa koji zajedno s pilastrima nose bogato profilirani vijenac raskinut na sredini, gdje je spojen lukom o koji je pričvršćena spomenuta natpisna kartuša.
Na lijevom pobočnom oltaru sv. Križa stoje slike Raspetoga s Marijom Magdalenom i kipovi isusovačkih svetaca, sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskoga. Na atici oltara je slika Žalosne Gospe, a ispod nje je kartuša s latinskim kronogramskim natpisom: „ChiIsto agonIsantI ChatarIna DraskoViCh, a branDIs hoCCe opVs proprIIs sVIs eXpensIs ConseCraVIt“ (Kristu u smrtnoj borbi ovo je djelo posvetila Katarina Drašković rođena Brandis vlastitim troškom). Zbir istaknutih latinskih slova koja nose brojčanu vrijednosti rimskih brojki - CIIICIDVICDICCVIIVIXICCVI- otkriva godinu 1741. kao godinu postavljanja oltara.
Na suprotnom oltaru uz sliku Majke Božje kako predaje krunicu sv. Katarini Sienskoj smješteni su kipovi sv. Barbare i sv. Apolonije. U atici je slika sv. Marije Magdalene, a ispod nje kartuša s latinskim kronogramskim natpisom „regIna CoelL sVCCVrre ChatarInae DraskoVICh, progenIte a branDIs, qVae tIbI hoC op Vs proproIo aere pIe obtVLIt“ (Kraljice neba, pomozi Katarini Drašković rođenoj Brandis koja je vlastitim novcem Tebi darovala ovo djelo) Brojčana vrijednost rimskih slova- CIVCCVCIDVICDIVIICVIIVLI- opet sadrži godinu 1741. kao godinu podignuća.
Godina 1741. je datum kada su oltari bili potpuno dovršeni, a započeti su još krajem tridesetih godina 18. stoljeća. Grofica je u te oltare uložila veliki trud i nabavila za njih slike od znamenitog pavlinskog slikara Ivana Rangera, koji je tada živio u obližnjoj Lepoglavi. Mirjana Repanić-Braun prepoznala je četiri slike na pobočnim oltarima dvorske kapele koje je izradio Ranger. To su slike Raspeća i Žalosne Gospe na oltaru sv. Križa i slika Majke Božje i sv. Marije Magdalene na suprotnom oltaru Majke Božje.
Prema tomu bi klenovnička župa imala ukupno pet djela ovog znamenitog slikara: jedna u župnoj crkvi, oltarna slika sv. Ane i ove četiri u dvorskoj kapeli.
Ime kipara dvorske kapele ostaje i dalje nepoznato. Moguće je da ga je grofica potražila u svom rodnom Mariboru s obzirom na to, da kipovi imaju dodirnih točaka s djelima štajerskog kipara J. Walza, koji je jedno vrijeme u Mariboru držao radionicu. Kratka tijela s anatomskim nedostacima i velikim glavama jakih i oštro rezanih crta lica nalazima npr. na oba pobočna oltara u Klenovniku, ali i na propovjedaonici u Malečniku blizu Maribora. Klenovnička su djela mogla nastati u posljednjim godinama kipareva života (+1741).
Iste godine 1741. bila je dovršena i nevelika, ali vrlo skladna propovjedaonica, kako vidimo iz zapisa kartuše na vijencu baldahina. Ovo djelo nekog vrsnog stolara usađeno je u široki valoviti obruč velike školjke, raščlanjeno volutnim polustupovima i na prednjoj strani ukrašeno vješto izvedenim reljefom s prizorom općeg potopa. U obilato primijenjenoj ornamentici prevladavaju simetrični prepleti uske vrpce i veliki trolisti. Na vrhu baldahina porazmještena je na volutama živahna skupina kojoj u središtu stoji lik sv. Antuna Padovanskog u govorničkoj pozi, okruženog sunčevim zrakama i dražesnim većim i manjim anđelima.
Unutrašnje uređenje ove bogato opremljene dvorske kapele zaokružuje kip sv. Florijana na ornamentalnoj konzoli do propovjedaonice i barokni prospekt orgulja na koru, koje, nažalost, nisu u funkciji.
Kapela sv. Antuna Padovanskog
Žena Ivana V. bila je Marija Katarina Brandis iz Tirola. Ona je prekinula višestoljetnu tradiciju ženidbe Draškovića sa mađaricama. U povijesti je upamćena zbog sukoba koji je imala sa sinom Josipom Kazimirom. Obilazeći svoje posjede u Južnoj Ugarskoj zaljubio se u Suzanu Malatinski.
Grofica Suzana Drašković
Ona je bila protestantica, udana i nije bila plemkinja. Kazimir je kupio rastavu braka od Suzanina supruga, a cijena je bila kapetanski čin. Na taj brak negoduje obitelj Drašković i bečki dvor. Suzana Malatinski se ubrzo doselila u Varaždin, u palaču Drašković na današnjem Korzu gdje se pročula po balovima i krabuljim plesovima. Kazimir je za ljubav svoje mlade žene plaćao račune. No uskoro je umro i ostavio velike dugove. Ali u palači se tada nalazila hrvatska Vlada, hrvatski Sabor i hrvatski ban; tada najbogatiji i najmoćniji grof Franjo Nadasdy. Nakon samo tri mjeseca tugovanja grofica Drašković postaje grofica Nadasdy i najbogatija i najmoćnija hrvatska banica. Njene zabave postale su još veselije, još raskošnije i bučnije.
Na njezin zahtjev 1766. godine dolazi do diobe imovine obitelji Drašković. Imanja Klenovnik i Trakošćan zapala su prvorođenog sina Franju. Za razliku od Zrinskih Frankopana obitelj Drašković podržavala je dobre veze sa bečkim dvorom, lako je stjecala unosne poslove u državnoj službi i kod vojske, domogla se većeg broja gospoštija s prostranim oranicama i šumama, ali je pravila i velike dugove provodeći raskošni život.
Posljednji vlasnik Klenovnika iz roda Draškovića bio je Juraj Drašković. On je Klenovnik uz ostala imanja prodao kako bi tim novcem mogao obnoviti Trakošćan (o tome ne postoji nikakav pisani trag). Nažalost, ova prodaja imala je tragične posljedice za novog vlasnika – austrijskog ministra financija baruna Brucka. Naime dvorac je kupio ukradenim novcem iz carske blagajne, a kad je za krađu saznao sam car Franjo Josip i bečke novine o tome počele pisati oduzeo si je život, počinivši samoubojstvo. Od njegovih nasljednika Klenovnik kupuje vitez Wittgenstein, koji ga podaje Klotildi Drašković.
Poslije njene smrti Klenovnik kupuje Brandis Batthyani, a nakon nekoliko inozemnih vlasnika posjed dolazi u vlasništvo Bombellesa.
Grofica Klotilda Drašković
Zbog izrazito povoljnih klimatskih uvjeta i idealnog smještaja(258m n.v.), na inicijativu dr. Željka Hahna koncem 1924. godine Središnji ured za osiguranje radnika (SUZOR) kupio je dvorac i imanje Klenovnik od tadašnjeg vlasnika Josipa grofa Bombellesa s namjerom da dvorac adaptira i preuredi u lječilište od 105 kreveta za muške i 75 kreveta za ženske tuberkulozne bolesnike.
Atrij dvorca Klenovnik 1923.godine
Kip Sv. Ivana Nepumuka na ulazu u bolnički park,1930.god.
Osim dvorca s parkom i majurom otkupio je SUZOR susjedni vinograd s voćnjacima, oranice veličine 45 jutara i šumu Bitoševlje, sveukupno 289 jutara zemljišta.
Imanje Klenovnik
Bolnica je imala vlastiti vodovod iz bistrog gorskog izvora. Uz to imala je i vlastito gospodarstvo sa razvijenim pčelarstvom, stočarstvom i ratarstvom. Također imala je svoje vlastito uzgajalište šparoga i šampinjona.
Bolnički izvor
Bolnički staklenik i pčelinjak
Svinjci i zgrada za peradarstvo
Uz oporavilišta za tuberkulozne bolesnike u Kasindolu i Paliću, Klenovnik je uz Brestovac postao drugi sanatorij za liječenje tuberkuloze u tadašnjoj državi. Njegu bolesnika su preuzele sestre Sv. Križa iz Đakova, za koje su unutar dvorca uređene posebne prostorije.
U četvrtak, 29. rujna 1927. godine u 11 sati otvoreno je lječilište
Klenovnik prigodnom svečanošću u velikoj dvorani. Na kraju svečanosti, zastupnik kralja Aleksandra general Radovanović, zasadio je pred pročeljem mladu lipu kao uspomenu na dan otvorenja.
29.09.1927. sadnja lipe
Bolesnici su otpremani u Klenovnik vlakom iz Zagreba do Zlatar Bistrice tri puta tjedno: ponedjeljkom, srijedom i petkom. U Zlatar Bistrici ih je čekao lječilišni automobil.
29.09.1927. Razgledavanje bolničkog majura
Bolesnici su unutar zgrade lječilišta morali nositi papuče. Na svakom katu smješten je potreban broj moderno uređenih umivaonika, WC-a i higijenskih bunara.
Sanitarni čvor bolnice
Higijenski bunar
U liječenju su se primjenjivale razne kolapsoterapijske metode: jednostrani i obostrani pneumotoraksi, eksereza ošitnog živca od konca 1928. godine, oleotoraks i pneumoliza po Jacobaeusu od 1929. godine, ekstereza sa skalenotomijom od 1930. godine, seropneumotoraks od 1933. godine. Bolnica (tadašnji naziv sanatorij) služila je za liječenje plućne tuberkuloze za cijelu Jugoslaviju. Tako su pojedini gradovi godine 1937. imali slijedeći broj bolesničkih postelja na raspolaganju u sanatoriju Klenovnik: Banja Luka 4 kreveta, Beograd 35, Dubrovnik 7 krevata, Karlovac 5, Ljubljana 25, Niš 6 kreveta, Novi Sad 9 kreveta, Osijek 18 kreveta, Petrovgrad 5 kreveta, Sarajevo 6 kreveta, Skopje 7 kreveta, Sombor 4 kreveta, Split 6 kreveta, Subotica 6 kreveta, Sušak 7 kreveta, Tuzla 2, Zagreb 28 kreveta. Godine 1937. svih 200 kreveta u sanatoriju Klenovnik bilo je popunjeno. U lipnju 1931. godine sanatorij je posjetio kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević i kraljica Jelena.
Ravnatelj lječilišta „Klenovnik“ dr. Roko Joković pozdravlja Nj. Vel. Kralja kod dolaska u lječilište
Nj. Vel. Kraljica polazi na razgledavanje ležaonica
Bolnica je jako brzo afirmirala na stručnom planu. U radu su se primjenjivala najnovija dostigunća iz pneumofiziologije. Pratili su se svi značajniji stručni časopisi, nabavljala potrebna medicinska oprema, tako da bolnica postaje centar za edukaciju mladih kadrova. 1931. Godine primarijus Samarđija vrši prvi u Jugoslaviji operativni zahvat torakokaustike po Jacobeusu. 1927. godine bolnica je imala ukupno 220 bolesničkih kreveta, isključivo za liječenje tuberkuloze pluća. Imala je zaposlenih 87 radnika. Bolnica je imala uređaj za dezinfekciju sputuma.
Prostorija za dezinfekciju sputuma
Također, imala je izvrsno uređenu hidroterapiju: tuš katedru s parnim tušem i različitim drugim tuševima, kade za polukupke, za različite medicinske kupke i kade za sjedenje. U hidroterapiju bili su smješteni sanduci za parne kupke i za kupke na toplom zraku, klupe za masažu i odmaranje.
Hidroterapija
Za izolaciju novih neobrađenih infektivnih bolesnika, bolnica je imala strogo odijeljen odjel sa svojim ulazom i sanitarnim čvorom. Rublje svih bolesnika pralo se u parnoj praonici. Bolesničke sobe su bile prostrane i služile su samo kao bolesničke spavaće sobe.
Bolesnička soba
Svaki prozor napravljen je tako da se može otvarati i gornje krilo. Na taj način je bila osigurana ventilacija za vrijeme kiše i zime, te su se prozori mogli nesmetano otvarati. Sve prostorije glavne zgrade dvorca imale su centralno grijanje i električnu rasvjetu.
Atrij dvorca Klenovnik 1927.
Veliki dio prizemlja u dvorcu uređen je za dnevni boravak bolesnika. Pred tim prostorijama nalazi se velika terasa s pogledom na Ivančicu. Pored te sobe je prostrana dvorana s malim stolovima za igranje šaha, domina, biljara…S druge strane se nalazi soba za glazbu sa glasovirom, zatim soba za čitanje i pisanje, te biblioteka. Monumentalna, velika dvorana blagavaone ima kino uređaj za redovite kino projekcije.
Dnevni boravak
Kino dvorana
Bolnica je imala operacijsku salu za pneumotoraks i druge operacije, te uređaj za specifično liječnje i modernu kemoterapiju tuberkuloze. Također, imala je posebnu sobu za inhalacije, sobu za „kvarc“ lampu i soluks lampu. Za dijagnostiku su koristili „Univerzal“ Rontgenov stroj.
U sklopu bolnice nalazio se i zubarski atelje u kojem je radio jedan liječnik.
Operacijska sala
Zubni atelje
Prema jugu su se prostirale ležaone, koje su imale zasebne sanitarne čvorove.
Ležaone 1930.godine
Ležaone s pogledom na Ivančicu
U starom prekrasnom parku ima mnogo vrijednih i egzotičnih stabala.
Bolnički park 1930.godine
Antituberkulozni dispanzer u Varaždinu otvoren je 03.01.1938.g, kao posebno odjeljenje Doma zdravlja, te bez prestanka radi sve do danas. Osnivač djelatnosti bio je Higijenski zavod. Dispanzer je razvijao svoje djelovanje na širem području Zagorsko-međimurske regije. Radi velikog broja tuberkuloznih oboljenja osnovani su i područni pomoćni ATD-i. To su bili u Ludbregu, Vinici, Varaždinskim Toplicama, Ivancu, Čakovcu, Murskom Središću. Bolnički odjel u Varaždinu je od početnog stacionara od dvije sobe prerastao toko 1942.g prerastao u kompletan bolnički odjel koji je u početku imao 50 kreveta, no ubrzo je imao 100 kreveta, te je takvim kapacitetom radio do 1966.g kada se ponovo smanjuje na 50 kreveta, jer se 1959.g. kao depadansa tog odjela otvara odjel u Bajnskim dvorima, koji je imao 130 kreveta. Plućni odjel u Varaždinu je bio prvi torako-kirurški odjel u SR Hrvatskoj i jedan među vodećim u zemlji. Njegov osnivač i dugogodišnji rukovodilac je bio prim. dr. Franjo Vogrinčić. Na odjelu su vršili zahvate torakoplastike, pneumolize, torakokaustike, adheziolize, blokade frenikusa itd. Posebno treba naglasiti da se vršio modificirani operativni zahvat ekstrafacijalna pneumoliza po Vogrinčiću.
Prve kulture na BK po Lovenstein podlogama počele su se raditi u laboratoriju bolnice 1950.godine. Te godine je i uvedeno ispitivanje rezistencije bacila tuberkuloze na antituberkulozne lijekove. Od 1963.g. na TBC odjel se uvode suvremeni dijagnostički postupci, mjesečno pregledavanje sputuma na BK i rutinsko ispitivanje rezistencije na BK kod svakog pozitivnog iskašljaja. Radiofotografije se rade rutinski svaka tri mjeseca kao i tomografije. Ulaskom Bolnice Klenovnik 1976.g. u Medicinski centar Varaždin dolazi tokom 1977.g. do zatvaranja TBC odjela u Varaždinu, a bolesnici iz Varaždina se liječe u Klenovniku.
Nakon oslobođenja 1945. godine bolnica i dalje nastavlja svoj uspon u stručnom radu i proširenju svojih kapaciteta. 1950. Godine izgrađen je novi odjel za 70 kreveta za potreba RSUP-a, i dograđuju se mansarde na glavnoj zgradi dvorca čime se povećao kapacitet bolnice na ukupno 470 kreveta, a popunjenost je bila 95-100%.
1953. godine u bolničkom parku održavaju se koncerti Ive Robića koji je tada liječio tuberkulozu i pjevao: „Tuberani ne bojte se rana, nema smrti bez sudnjega dana.“ Sve do 1960. Godine bolnica je imala vlastitu ekonomiju površine 45 jutara zemlje koja se sastojala od oranica, vinograda, voćnjaka, pašnjaka i šume. Sve to je služilo za proizvodnju hrane, uzgoj stoke…
Od otvorenja lječilišta da kraja 1941. godine liječeno je ukupno 12 028 bolesnika.
1972. godine u Klenovniku je prvi puta u Hrvatskoj učinjena bronhoskopija fleksibilnim fiber-bronhoskopom (doc.dr Grozdek, dr.med.)
14.08. 1978. Formiran je odjel Intenzivne skrbi sa 9 kreveta. Adaptira se dio zgrade i nabavlja oprema za rad odjela fizioterapije i rehabilitacije kroničnih respiratorno isuficijentnih bolesnika. Usporedno sa značajnijim opremanjem medicinskog dijela,izgrađena je moderna praonica rublja,kotlovnica za centralno grijanje,kuhinja sa skladišnim prostorom i potrebnim rasladnim uređajima, blagavaona za bolesnike na principu samoposluživanja u kojoj se nalazi i rad akademskog kipara Rudolfa Jeana.
„FONTANA“ rad akademskog kipara Rudolfa Jeana
Od vremena izgradnje do danas,dvorac je pretrpio mnoge rekonstrukcije i sanacije. U velikoj mjeri su ga oštećivali potresi koji su bili dosta učestali, jer se Klenovnik i okolica nalaze na području sedme seizmičke zone. 16.03.1982. godine pojačana seizmička aktivnost je dosegla svoj vrhunac i jačina potresa u epicentru i okolici iznosila je VII stupnjeva MCS. Taj potres je nanio znatna oštećenja cijeloj zgradi,posebno njezinom jugoistočnom dijelu i mansadi. U suradnji sa Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika kulture i ostalih nadležnih institucija provodi se kompletna sanacija i adaptacija bolesničkih soba i pratećih prostora. Na inicijativu ravnatelja Tomislava Fištreka 1988. godine adaptirana je glavna zgrada bolnice. 1997. godine u bolnicu je uveden plin i napravljena je centralna stanica za kisik. 1998. godine nabavljena su dva respiratora za potrebe jedinice intenzivnog liječenja. Odjel za liječenje alkoholizma i tuberkuloze zatvara se 1999. godine a 2002. godine nakon adaptacije na tom mjestu otvara se odjel za liječenje rezistentne tuberkuloze. 2003. godine u bolnici se otvara kabinet za kemoterapiju. 2005. godine kupljena je nova funkcionalna dijagnostika. 2006. godine kupljeni su aparati za ergometriju,ergospirometriju i holtere tlaka i EKG-a. 2007. godine nabavljen je aparat za UZV srca i krvnih žila i MIGIT aparat za brzu dijagnostiku tuberkuloze. 2008. godine je obnovljen i proširen mikrobiološki laboratorij i promijenjen kompletan bolesnički namještaj na trećem odjelu. 2009. godine dolazi do proširenja i obnove opreme u biokemijskom laboratoriju te se mijenja bolnički namještaj drugog odjela. 21.12.2009. godine se kabinet za endoskopiju i invazivnu plućnu dijagnostiku seli u prostore nekadašnje saborske dvorane.
Kabinet za bronhoskopiju
Od 01. 01. 2014. bolnica je spojena sa varaždinskom Bolnicom, te se naziva Služba za plućne bolesti i TBC Klenovnik.
2018. godine ima 232 bolesnička kreveta.
Sastoji se od:
- odjela za Pulmologiju I
- odjela za Pulmologiju II
- odjela za Pulmologiju i TBC s jedinicom intenzivnog liječenja
- odjela za Pulmologiju i TBC
- odjela za Pulmologiju i rezistentnu TBC
- odjela intenzivnog liječenja s jedinicom za mehaničku potporu disanja
Ambulanta odjela intenzivnog liječenja s jedinicom za mehaničku potporu disanja
Bolesnik na mehaničkoj potpori disanja
Bolesnička soba odjela intenzivnog liječenja s jedinicom za mehaničku potporu disanja
Razvoj sestrinstva u Bolnici Klenovnik
U prvim danima i godinama rada Bolnice, njegu bolesnika obavljale su časne sestre sv. Križa iz Đakova uz nadzor liječnika. Tokom vremena u Bolnici se skupila grupa djevojaka, koje su se isticale boljom snalažljivošću i spretnošću, te se njih uključivalo u tečaj gdje ih se osposobilo za njegu bolesnika. Tečaj je trajao šest mjeseci, a odvijao se u Bolnici. Nakon šest mjeseci tečaja i položenog ispita polaznici su dobili zvanje bolničara. Prvim tečajem 1955. godine Bolnica je dobila devetnaest bolničara. Drugi tečaj organizirao se 1961. godine. Predavači su bili liječnici Bolnice, a dolazili su i predavači iz varaždinske Medicinske škole. Taj tečaj završilo je jedanaest kandidata, a njemu su bili obavezni prisustvovati i svi oni učesnici koji su ga završili 1955. godine, zbog obnove i proširenja znanja. Prve bolničare sa potpunom dvogodišnjom školom za bolničare Bolnica je dobila 1959. godine, a bilo ih je pet. Tokom 1961. godine, Bolnica je dobila još šest bolničara. Kao i svugdje tako je i u Bolnici dolaženja bolničkog kadra iz drugih ustanova, ali i odlaženja u druge bolnice.
Prve medicinske sestre za srednjom medicinskom školom Bolnica je dobila tek 1961. godine. To su bile sestra Šestanj-Perić Terezija i Geček-Vusić Barica. 1963. godine Bolnica je primila još dvije sestre, a 1964. godine još pet medicinskih sestara.
Svake naredne godine Bolnica je dobivala nove sestre, nove bolničare, a isto tako i gubila. Neki su otišli u druge ustanove, neki na doškolovanje. Mnoge mlađe bolničarke doškolovale su se u medicinske sestre, zdravstvene i više RTG tehničare. Koliko god su im mogućnosti dozvoljavale prisustvovale su predavanjima, seminarima i kongresima. Sve sestre Bolnice osim što su bile članice Društva sestara Jugoslavije bile su članice i Pneumoftiziološke Društva sestara Hrvatske odakle su preko lista „Bilten“ dobivale najnovije informacije o novostima iz pulmologije. Dana 22.11.1974. godine u Zboru liječnika Hrvatske, u Zagrebu, osnovana je Pneumoftiziološka sekcija Društva med. sestara i med. tehničara Hrvatske. Već sljedeće 1975. godine devedeset medicinskih sestara iz cijele Jugoslavije sudjeluje na stručnom sastanku Pneumoftiziološke sekcije u Bolnici za plućne bolesti i tuberkulozu Klenovnik sa temom „Organizacija BCG vakcinacije“.Medicinske sestre su aktivno sudjelovale na edukacijama, stjecale nova znanja i razmjenjivale iskustva sa ostalim kolegicama.
Dana 19.05.2017. održan je u Klenovniku 40-ti Stručni skup Pulmološkog društva sestara HUMS-a sa temom „Palijativna skrb pulmološkog bolesnika“. Na skupu je sudjelovalo sto medicinskih sestara, te kolege/ice iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine.
40-ti stručni skup Pulmološkog društva HUMS-a
U Službi Klenovnik 31. 03. 2018. zaposleno je 99 medicinskih sestara na neodređeno i 9 na određeno vrijeme.